Ratni put Mehdina Jakubovića, borca koji je preživio genocid u Srebrenici

July 6, 2018

Mehdin Jakubović ima 42 godine. Preživio je tokom agresije tri proboja kroz teritoriju koju su kontrolisali četnici. Najprije 1992. godine se iz Bratunca probio do Tuzle, a onda iste godine se sa jedinicom od 130 ljudi probio od Tuzle do Srebrenice, i na kraju u julu 1995. godine ponovo se probija od Srebrenice do Tuzle. Danas radi u Oružanim snagama BiH, profesor je Odbrane i Sigurnosti, te magistrant na FPN u Sarajevu, na odsjeku Politologije, smjer Europske integracije sa temom ”Muslimanski migraniti i njihovi problemi integracije u Euro-prostoru, slučaj Njemačka”

 

 MOJ FIZIČKI, MENTALNI I DUHOVNI PROBOJ IZ SREBRENIČKOG OBRUČA ZLA I TAME U SFERU FIZIČKE SIGURNOSTI I DUHOVNOG PROSVJETLJENJA U JULU 1995.GODINE.

 

PROBOJ IZ OBRUČA IZ SREBRENICE 1995.GODINE JE BILA MOJA BORBA ZA TIJELO, UM I DUŠU.

 

Mehdina Jakubovića agresija na BiH dočekala je u rodnom selu Burnice, MZ Suha kod Bratunca. U ranim jutarnjim satima 10. maja 1992. godine izvršen je napad na njegovo selo. Napad su izvršile komšije Srbi, koji su ”odjednom” postali četnici, te JNA kojoj je Mehdin služio cijelu predhodnu godinu, i tek je pred agresiju došao iz JNA koja je napala njegovo selo. ”Rafali su se čuli sa svih strana, nasatao je metež i panika. Na licima ljudi, žena i djece vidio se strah i užas, kao da je nastupio Sudnji dan”, kaže Jakubović za Diwan i nastavlja: ”Svo stanovništvo, odrasli ljudi, žene i djeca, starci, sve je stjerano na stadion u Bratuncu. Odatle su svi sposobni muškarci, njih oko 700 skrcani u fiskulturnu salu O.Š. ‘Vuk Karadžić', starci, žene i djeca prisilno su transportovani prema Tuzli. Taj dan, dijete je rastavljeno od majka, muž od supruge, brat od sestre, najmiliji od najmilijeg. Sudbina muškaraca koji su zatočeni u sportskoj sali škole u kojoj su se obrazovala djeca do osmog razreda, u svojoj najbezbrižnijoj i najnaivnijoj mladosti, bila je strašna. Ubijani su na najsvirepije načine, mučeni, maltretirani, na njima su se iživljavali četnici, dojučerašnje komšije, poznanici, prijatelji”.

Proboj prvi: Bratunac – Tuzla

Mehdin je smrt u svom selu ili logoru u Bratuncu izbjegao tako što se prilikom napada na selo uspio zaroviti u zemlju u jednom seoskom potoku i na taj način izbjeći da bude uhapšen. Četnici su pretražili i prerovili cijelo područje, uključujući i taj potok, ali nisu pronašli Mehdina koji je ležao nepomičan, zatrpan zemljom, kao u grobu, samo je lice, odnosno nos bio iznad zemlje kako bi mogao disati. Četnici su mu bili toliko blizu da se zemlja pod njihovim nogama slivala na Mehdina, ali nisu ga vidjeli. Na kraju su konstatovali da više nema nikoga i otišli. U selu nije ostalo ništa, kuća mu je spaljena, a Mehdin se sa mislima o svojim najbližim, rodbini i prijateljima prebacio kroz četničku teritoriju do Tuzle. Odmah je pristupio TO Tuzla, te 16. muslimanskoj brigadi priliko njenog formiranja. Nakon nekog vremena provedenog na ratištu oko Tuzle grupa boraca je odlučila poći u pomoć borcima Armije u BiH i bošnjačkom narodu u Podrinju.

 

 

Proboj drugi: Tuzla – Srebrenica

 

U avgustu 1992. godine pješke su iz Tuzle prešli preko 100 km pod punom ratnom opremom, svaki sa po 20 kg municije i kroz četničku teritoriju. Ovo iskustvo proboja preko četničkih teritorija biće od velike pomoći Mehdinu i prilikom proboja u julu 1995. godine, jer se proboj odvijao istim putem. ”Otišao sam, a da se nisam halalio sa majkom. Selamio sam se i rekao da idem na ratište oko Tuzle, kao što sam to i ranije činio. Nisam imao snage da joj kažem gdje idem jer sam znao kakva bi bila njena reakcija. Poslednje što mi je majka uradila bio je vez na mojoj šarenoj košulji na lijevom džepu, mjesec i zvijezda sa natpisom ‘ALLAHU EKBER’. Nakon toga prvi put sam se čuo sa majkom u vrijeme demilitarizacije Srebrenice, u proljeće 1995. preko radio amatera, trajalo je to samo jedan minut, kad mi je čula glas nije više mogla progovoriti. Do tada nije vjerovala da sam živ, mislila je da sam poginuo 1992. godine u Konjević Polju. Čak ni pisma koja sam joj slao preko crvenog križa iz Srebrenice nisu je mogla uvjeriti da sam živ, sve dok mi nije čula glas misila je da sam mrtav”, priča nam Mehdin.

 

Srebrenica – vrijeme demilitarizacije

 

U proljeće 1993. godine Srebrenica je proglašena demilitariziranom zonom pod zaštitom UN-a. Od avgusta 1992. godine do demilitarizacije u martu 1993. godine Mehdin Jakubović je najprije kao četnička žrtva, a onda kao borac Armije BiH preživo puno toga: akcije, strah, glad, borbu prsa u prsa, granatiranje, bombardiranje iz aviona na bliskom prostoru, gubitke najbližih saboraca, otkinute glave i udove, raznešena tijela, crijeva van utrobe, dakle, borbu za fizički opstanak, za tijelo, um i dušu. Tokom demilitarizacije Mehdin je okupljao omladinu i učio ih borilačkim vještinama, a kroz njih ih obrazovao i odgajao u vremenu i mjestu gdje je to bilo gotovo pa nemoguće. ”U jednom periodu tokom demilitarizacije u Srebrenici bar nije bilo gladi, stizali su paketi, a i iz zraka se avionima izbacivala pomoć, bilo je čak i sltkiša, uključujući čokolade”, kaže Mehdin. Međutim, onda je nastupila zima 1994. na 1995. godinu kada je ponovo nastupila nestašica hrane. Bio je to specijalni rat, izgladnjivanje i raspamećivanje ljudi u Srebrenici, kojih je bilo iz raznh krajeva Podrinja, a koji su utočište našli u Srebrenici nakon pada ostalih gradova.

Srebrenica juli 1995. godine

 

”Bio sam sa djevojkom, sadašnjom hanumom, na sokaku Petriče u predgrađu Srebrenice, kada je ispaljena prva granata od strane četnika koji su opkolili Srebrenicu. To je bio početak srebreničke agonije. Nakon što sam se tu rastao sa djevojkom ponovo sam je vidio tek nakon proboja iz Srebrenice u Dubravama kod Živinica. Nastupio je metež u Srebrenici. Svaki dan kojeg je dočekala Srebrenica značio je stotine žrtava, i bilo je jasno da je tragedija Srebrenice neizbježna. U to vrijeme bio sam na liniji sa jedinicom iznad Srebrenice na jednoj koti. Svojim očima sam vidio dolazak silnih četničkih jedinica iz Srbije preko Skelana, redovne Vojske tada SR Jugoslavije. Ispred mehanizacije su tenkovi, transporteri i ostala motorna vozila, zatim silna pješadija. Dakle, Srbija je ušla u Bosnu da napadne demilitarizovanu zonu, zajedno sa grčkim i mnogim drugim stranim dobrovoljnim jedinicama, za što postoje i validni dokumenti. Već tada je bilo jasno da se Srebrenica teško može odbraniti. I zaista, jula mjeseca 1995. godine, četnici predvođeni Ratkom Mladićem ušli su u Srebrenicu. Desio se nezapamćen genocid nad Podrinjcima. Treba znati da Srebrenica nije pala bez otpora. Nekoliko dana od već započetog napada na Srebrenicu pružan je žestoki otpor u svim sektorima odbrane. Lično sam bio u jedinici koja je zaustavila prodor četnika iz Šekovica u Srebrenicu, sa jugozapadnog dijela prema Srebrenici, gdje su pretrpjeli gubitke u ljudstvu i naoružanju. Tako je bilo na svim prilazima prema Srebrenici. Sjećam se jednog borca koji je hrabro jurišao prema tenkovima i transporterima. Poginuo je od granate koja ga je pogodila direktno u tijlo, bio je potpuno raskomadan. Međutim, UN je izdao Srebrenicu, a borci Armije BiH nisu bili u mogućnosti oduprijeti se ljudstvu i tehničkoj vojnoj opremi agresora”, kaže Mehdin.

 

”Nakon što je odlučeno da se krene u proboj prema slobodnoj teritoriji, počelo se sa pripremama. U mjestu Jaglići iznad Srebrenice okupile su se sve jedinice. Bila je noć pred polazak sa zbornog mjesta Jaglići, prišao mi je jedan učenik iz kluba borilačkih sportova sa vidnim žalom na licu rekavši da je to možda poslednji put da se vidimo. Tražio je da se halalimo. Nikada više nisam vidio tog momka Admira-Dadu kao ni Safeta, Ikana, Elvira, Nusreta… Svi su pobijeni. Tu noć su se mogle naslutiti strahote koje nadolaze. Kao u filmovima strave i užasa, konji su njištali, psi zavijali, krave mukale, sve je mirisalo na krvoproliće. Kolona dužine 10-tak kilometara se pripremala da u zoru krene putem neizvjesnosti. Jedna sekunda vječno traje, takav je osjećaj kada je čovjek u nevolji, dok ono što je lijepo tako se čovjeku čini da brzo prođe. Kada je svanulo kolona se počela kretati. Sve što sam pojeo za šest dana proboja bio je kakao koji mi je pred polazak dao Admir-Dado i dio riblje konzerve negdje na sredini puta. Šest dana nespavanja, gladi i probijanja kroz 130 km puta prema Tuzli. Od gladi, iscrpljenosti, straha čovjek često nije mogao razabirati da li je to što se dešava san ili java. Dešavalo se da na trenutak insan zaspi u pokretu ili kraćoj pauzi i počne sanjati neke lijepe snove: bajram u krugu porodice, vruća hrana, veselje, vidiš sve i osjetiš sve ono što bi želio, a nemaš, i onda se trzne iz kratkog sna shvativši zapravo u kakvoj se situaciji nalazi, to je strašan osjećaj”, prisjeća se Mehdin i dodaje:

”Put od 130 km nije mali ni na izlet ideš sa svom potrebnom logistikom, a kamoli toliko kilometra sa svim onim što smo imali kao prepreku: ubačeni ‘elementi', infiltrirani neprijatelji unutra, trovanje izvora sa pitkom vodom, zloupotreba opreme UN-a koju su četnici koristili i mamili civile na predaju. U mjestu Buljim pale su prve žrtve od četničkih granata i rafala. Jedna granata je pala neposredno u mojoj blizini. Od silne eksplozije rasprštilo se kamenje i jedan kamen me pogodio u glavu, u potiljak. Pao sam na zemlju kao pokošen, misleći da je geler. Pipam po potiljku, nema krvi, ali postoji jedna velika rupa na kapi koju još čuvam kao uspomenu na taj događaj. Sljedeća pepreka bila je preći putnu komunikaciju na potezu Kasaba – Konjević Polje i rijeku Jadar. Nakon što smo uspješno prešli asfalt ispod Mravinjaca, morali smo preći nabujali Jadar. Vrlo jaka i žestoka fizička prepreka koju smo prebrodili i zaputili se ka Udrču, najvećoj planini na tom prostoru. Ulaskom na Udrč prvi dio teškog puta je okončan. To i nije bilo teško prvoj grupi koja je naoružana, jer se teško ko mogao suprotstaviti takvoj jednoj grupi boraca, sastavljenoj od diverzantskih jedinica iz svih podrinjskih brigada. Problem je rasuta kolona od Buljima do Udrča. Iza nas je ostalo na hiljade naših saboraca i civila koji su se rasuli nakon eksplozije kod tzv. ‘Debele bukve’. Boraca i civila sada je bilo na sve strane, na 30 kvadratnih kilometara rasuti po manjim i većim grupama. A žrtava je do sada već bilo i previše”, kaže Mehdin i nastavlja: ”Na Snagovu kod Zvornika nas je dočekala zasjeda.

 

Zasjeda koju smo uspješno neutralizovali i zarobili vođu te grupe, komandira. Na Križevačkim njivama, mjestu iznad Zvornika, dogodilo se čudo, odnosno kao vjernik ja to pripisujem Bogu dž.š. kao njegovu izravnu pomoć prevarenim i izdanim od UN-a Bošnjacima Podrinja. Naime, najedanput je počeo da pada grad praćen gustom maglom i kišom, i to samo na nekoliko kvadratih kilometara, taman na prostoru gdje su se nalazili četnički tenkovi iznad Baljkovice. Grad i kiša su potpuno neutralizirali tenkove i četničku tehniku, što nam je pomoglo da krenemo u odlučujući proboj ka slobodnoj teritoriji, ka Nezuku. Led i kiša su nam dobro došli za osvježenje i da kažem razbuđivanje nakon dana i noći bez sna, apred konačnu bitku za prboj Baljkovici. Baljkovica je posljednje uporište četničko. Bili smo u gotovo bezizlaznoj situaciji. Tako blizu, a tako daleko od spasa. Blizu geografski, kilometar i manje od naše teritorije, a daleko jer je tu bila čvrsta i jaka, trostruka četnička linija. Nadomak nas, naši suborci sa slobodne teritorije iz Nezuka pokušavaju probiti liniju. Žestok okršaj. Na desetine puta sam izgovorio šehadet, očekujući svakog trenutka smrt. U tom momentu skoro bezizlazne situacije, imao sam priliku sa jednog uzvišenja nakon što sam čuo zvuk spasa, pokliče naših boraca koji su na jednom dijelu linije u blizini mene koordinirano probili četničku gvozdenu liniju, gledati kako borac iz Srebrenice i borac iz Nezuka sa suprotne strane trče jedan drugom u zagraljaj. Linija je probijena. Četnici su ustuknuli”, priča nam Mehdin Jakubović svoju priču o proboju iz Srebenice.

 

Danas Mehdin ponovo, kao pripadnik Oružanih snaga BiH, svake godine obezbjeđuje ”Marš mira” kojim se prisjećamo puta kojim su prošli Podrinjici nakon pada Srebrenice do slobodne teritorije. Svake godine Mehdin iznova proživljava svoja tri ratna proboja od Bratunca do Tuzle, od Tuzle do Srebrnice i od Srebrenice do Tuzle.

 

diwan-magazine.com

 

U nastavku ovog teksta pročitajte još detalja o ratnom putu podrinjskog Gazije Mehdina Jakubovića. Svi detalji koji su zabilježeni u ovom nastavku moraju biti vodič za ljepšu i svjetliju budućnost, bez mogućnosti zaborava onog što se desilo jer ono što nam se desilo je jedina karta za svjetliju budućnost Bosne i Hercegovine naše domovine.

 

PROBOJ IZ OBRUČA IZ SREBRENICE 1995.GODINE JE BILA MOJA BORBA ZA TIJELO, UM I DUŠU

 

Uvod

 

U jednoj izreci se kaže: „Ratovi će dolaziti i odlaziti, ali rat za vaše tijelo, um i dušu nikada neće stat.“ Ovo je poenta čitave priče koju treba razumijeti. O posljedicama treba pisati i govoriti, ali razumijevanje i spoznaja uzroka je bitnija.Ako znaš o posljedicama, a ne i uzrocima tih posljedica, onda se posljedice javljaju ponovo u istom ili sličnom obliku, a shvatanje uzroka, koji su doveli do posljedice, prouzrokuje preventivne mjere da se neutralizuju uzroci koji dovode do teških i katastrofalnih posljedica.

 

Najjači nagon je nagon za samoodržanjem. Ono za šta se prosječan čovjek najviše bori je život,da preživi i životno egzistira. Smrt nije problem za vjernika ako je u duhu islama. Život za vjernika koji nije u skladu islamskih postulata i nije život. Ima živih ljudi koji su suštinski mrtvi, kao što su mrtvi živi. ...“ I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!“ (Al-Baqara: 154).

            

Dakle moja borba za životnom egzistencijom kao najjačim nagonom nije bila i najbitnija. Znao sam da se po islamskim principima moram boriti za život, ne smijem izvršiti suicid u teškim trenutcima kao što je bio slučaj sa nekima koji nisu bili dovoljno jaki da se bore za tijelo, um i dušu. Shvativši da stanje u kome se nalazim, prepreke i kušnje koje Allah stavlja ispred mene su samo test. Svim bićem bio sam spreman da u svakom momentu mogu preseliti, biti ubijen, likvidiran, na ovaj ili onaj način, ali to opet može biti samo Allahovom odredbom. Zato sam se svim svojim bićem utopio u shvatanje islamskih načela i pripreme da sa šehadetom, ako to Allah odredi, preselim.

             

Dakle nije borba bila samo da preživim, već i borba, ako je sudbina, da umrem, i kako da umrem, a na osnovu Ku’anskog ajeta: „O, vjernici, bojite se Allaha onako kako se treba bojati, i umirite samo kao muslimani!“ (Ali `Imran, 102). Naravno, bila je i unutrašnja borba sam sa sobom, da umno ostanem zdrav i priseban, jer u tako teškim situacijama ljudi skreću sa pameti, gube razum, neprirodno se ponašaju, ostaju trajne posljedice. Cilj je bilo duhovno se ne srozati, zadržati samopoštovanje. Teško je o ovoj temi govoriti, a da čitaoci to u pravom smislu razumiju, osim onih koji su to preživljeli. ”Neke stvari se ne mogu svjesno objasniti i niti svjesno razumjeti”, one se mogu samo doživjeti.

 

Godina 2013. Postavio sam svoju sliku sa maturskog iz 1988. godine na društvenu mrežu facebook. Nije prošlo mnogo vremena od toga, dobijam e-mail poruku od jedne srebreničke majke, predstavnice udruženja „Srebreničke majke“. Piše mi da joj dam podatke o osobi sa slike jer nije bilo podataka ispod slike, misleći da je to još jedna u nizu slika od naše braće koja nisu preživjela proboj 1995. godine koje one skupljaju i postavljaju na tako uznemirujući pano u sjedištu svog udruženja, pano sa stotinama slika od maloljetnih dječaka do staraca u poznim godinama. Tek kad insan vidi te slike u odnosu na brojke koje se prikazuju o stradalim, uhvati te jeza i onda tek shvatiš zbilju genocida, jer vidiš likove osoba, braće kojih nema među nama, koji su svirepo poubijani. Zamislite fotografije osam i više hiljada nevino ubijenih.

 

Zato u svakom mom boravaku na mezarju Potočari, ja ne vidim nišane, nego umjesto nišana ja vidim likove sa slika sa panoa iz sjedišta udruženja „Majki Srebrenice“, umjesto nišana ja vidim uspravne, žive šehide u realnom liku i obliku kako gledaju u mene, i svojom gestikulacijom me pitaju: „Zar smo uzalud dali živote, kakvu ste pouku vi živi izvukli.“ To je meni podstrek da još više činim i radim za svoju zajednicu za opšte interese Bošnjaka-muslimana. Trebao bih da dovršim komunikaciju sa srebreničkom majkom. Stidljivo sam rekao da je to moja slika i da sam ja preživio genocid, proboj 1995.godine iz Srebrenice, bojeći se da je na neki način ne povrijedim, jer znam da joj je sva porodica satrta, sinovi, muž.

               

Odgovorila mi je: „nek si ti živ i zdrav sine, hvala Allahu pa si preživio, mi sakupljamo slike naših, akoBogda, srebreničkih šehida da se ne otrgne zaborav na njih.“ Tako se završio razgovor sa našom srebreničkom majkom. Da, živ sam, sam sebi kažem, ali koliko sam svjestan svega toga. Da li sam duhovno živ? Koliko sam izvukao pouku, koliko smo svi izvukli pouku, svi mi koji smo preživjeli genocid, mi koji smo se probili iz krvavog obruča, a i oni Bošnjaci-muslimani koji su iz drugih dijelova BiH, koji nisu imali taj vid kušnje? Da li ćemo dozvoliti da svojim nehatom, zaboravnošću nas zmija po jedanaesti ili dvanaesti put ujede iz iste rupe?

DJEČIJI SNOVI KOJI SU NAGOVJEŠTAVALI NA PRVI POGLED NEZAMISLIVE SITUACIJE

 

Još kao dijete imao sam snova koji su mi ukazivali na ono što će se kasnije i desiti, a to su racije od dojučerašnjih komšija koji su se transformisali u četnike koljače, racije na naša bošnjačka sela, paljenje kuća, ubijanja, silovanja, mučenja, prisilna iseljavanja stanovništva iz Podrinja. Čak su se neke scene iz snova do u detalje dešavale. Bili su to za mene prvi nagovještaji onoga kroz šta ću sve prolaziti. Ti nagovještaji kroz snove su bili još u vrijeme prividnog rahatluka, dobrih međukonfesionalnih odnosa sa komšijama. Ja sam to shvatio kao išaret i kao prvu fizičku, mentalnu i duhovnu pripremu za ono kroz šta ću kasnije prolaziti, kroz nevjerovatna i nezamisliva iskušenja za tijelo, um i dušu.

 

Od malih nogu sam bio upoznat sa islamom i praktičnim aktivnostima, sufara, ilmihal, mejtef, namaz i drugi oblici ibadeta, ali sve je to bilo bez shvatanja suštine toga. Ali prvi put sam se susreo sa prijevodom Kur'ana 1991. godine po dolasku iz JNA od autora Dž. Čauševića. Sjećam se da smo se ja i stariji brat, oba radoznali šta to piše u prijevodu, otimali ko će prvi pročitati nešto iz prijevoda Kur'ana, jer do tada smo imali Kur'an u kredencu kojeg smo naravno koristili, ali nismo znali značenje. Moj prvi susret sa prijevodom Kur'ana bio je nešto posebno.

 

Čitajući ajete u prijevodu osjećao sam nešto posebno. Isti su u meni budlili neko posebno duhovno zadovoljstvo,strah, osjećaj sigurnosti, zavisi na šta su se odnosili ajeti to su u meni i pobuđivali. Još kao dijete, igrajući se pred OŠ u Bratuncu sa djecom, kada bi se začuo ezan zastao bih i sačekao, taj omiljeni glas mujezina sa bratunačke džamije izazivao bi u meni neku pozitivnu jezu koja je prožimala čitavo tijelo. Bila je to, naravno, suština Kur'ana koju ja tada nisam razumio, ali sam osjećao.

Nažalost našeg bratunačkog imama, koji je bio uzor i pozivao na organizovanje i otpor, su zlotvori na najsvirepiji način ubili, tjerajući ga da radi stvari kojima se gubi samopoštovanje, ali je on to odbijao i dostojanstveno pred 700 bošnjaka i pred katilima pokazao kakav treba biti predvodnik u nevolji, baš kao i Omer Muhtar u Libiji nakon što su ga uhvatili i ponudili mu da utiče na svoje borce da se ne bore, te da potpiše to na papiru. Muhtar je rekao da njegov prst koji pet puta na dan svjedoči šehadet ne može tako nešto potpisati. Tako je i naš rahmetli bratunački imam zatočen u logoru odbijo da digne tri prsta, već je digao jedan jer je i njegov prst svjedočio šehadet pet puta na dan, kao i prst Muhtara.


MOJA RANIJA ISKUSTVA SA ŽESTOKIM RATNIM SITUACIJAMA PRIJE PROBOJA IZ SREBRENICE 1995.

 

Maja 10. 1992. godine izvršena je racija na moju MZ Suha u opštini Bratunac od strane jugo(čitaj JNA) i domaćih četnika. U ranim jutarnjim satim opkoljeno je moje mjesto zaseok Burnice, rafali su se čuli sa svih strana, nasatao je metež i panika.

 

Na licima ljudi, žena i djece odslikavao se odraz strave i užasa, kao da je nastupio Sudnji dan. Svo sposobno stanovništvo, žene i djeca, sve je stjerano na stadion u Bratuncu. Odatle su svi sposobni muškarci, njih oko 700 skrcani u fiskulturnu salu OS Vuk Karađić, starci, žene i djeca prisilno su transportovani prema Tuzli. Taj dan, dijete je rastavljeno od majka, muž od supruge, brat od sestre, sin i kćerka od majke i oca, najmiliji od najmilijeg. Poznato je kako su strašno završavali sposobni muškarci u logoru, fiskulturne sale u osnovnoj školi u Bratuncu, ubijanja, premlaćivanja i iživljavanje nad imamom bratunačke džamije, rahmetli Mustafom ef. Mujkaovićem, koga su na kraju svirepo na najkrvoliočniji način ubili. Poenta ovog opisa je da sam se ja kao iskusan vojnik koji je bio u JNA u specijalnoj jedinici vojne policije, tek odslužio vojsku i uz Allahovu pomoć uspio u jednom seoskom potoku živ u zemlju se zaroviti, ispod jedne međe.

 

Tako da sam se uspio zaštiti od te racije da me ne uhvate živa. Sve su iz tog potoka istjerali ali ja sam ostao tu satima, živ zarovljen pod mehkom zemljom u jednoj strani potoka kao da sam u mezaru. Mentalno u tom strahu sam se usresredio na to, pitajući se kao da sam živ u mezaru proživljen, čekajući Munkira i Nekira, meleke koji ispituju da li to izaziva veći strah ili četinici koji su mi stajali iznad glave. Od njihove težine zemlja me pritiskala dok su drugi četnici kolajući uz potok, niz potok konstatovali povikom kako više nikog nema tu i napustili to mjesto.

Ovdje završavam dio ove priče kao mjesto i vrijeme gdje sam se već adaptirao na izvanrednu situaciju i okolnosti ovodunjalučkog džehennema, koji čovjek svim svojim bićem osjeti, ali da to valjano ne može opisati, prije proboja iz Srebrenice, koji će se desiti u julu 1995. Tih dana je u Suhoj zapaljena moja kuća, izgorio je i moj Kur'an u prijevodu od Čauševića. Dušmani su htjeli da sve izgori, da nas sve poubijaju, da satru sjeme bošnjačko, muslimansko. Izgorio je Kur'an u obliku knjige, ali nije u mojim prsima, On (Kur'an) se još više rasplamsao u meni, pobudili su se u meni prvi ajeti koje sam po prvi put pročitao u prijevodu Kur'ana, i dan danas prkose katilu primjenjeni u mojoj životnoj praksi.
 

Allah je ostavio mene u životu da svjedočim istinu i prenosi